Intervju, časopis IRT3000 Adria, decembar 2017.

Ovaj intervju je objavljen u časopisu IRT3000 Adria, br. 41 (decembar 2017.).

Razgovarali smo s dr Milanom Gnjatovićem, docentom na novosadskom Fakultetu tehničkih znanosti (FTN), rukovoditeljem potprojekta „Multimodalna interakcija između čovjeka i stroja“ u okviru projekta za razvoj robota Marko, čija je glavna namjena pomoć djeci sa smetnjama u razvoju.

„Računala toliko duboko prožimaju ekonomiju i kulturu suvremenog društva, da su ljudi počeli prihvaćati kao prirodno stanje stvari“, naglašava dr. Milan Gnjatović, docent na odjelu za industrijsko inženjerstvo i menedžment Fakulteta tehničkih znanosti (FTN). „Nećemo mnogo pogriješiti ako kažemo da živimo u okruženju računalno kontroliranih sustava – a taj sveobuhvatni utjecaj računalnih tehnologija me kao znanstvenika ne može ne interesirati“.

IRT3000: I onda ste se odlučili za robote?

M. Gnjatović: Moje primarno znanstveno zanimanje se odnosi na područje umjetne inteligencije, koja se bavi obradom prirodnih jezika i interakcijom između ljudi i strojeva, uključujući i tzv. inteligentne robote. Ali, s profesionalne strane sebe doživljavam pomalo ambivalentno, kao posvećenog studenta informatike i kritičkog promatrača tehničkog društva. Takav kritički aspekt pokušavam sugerirati i svojim studentima.

IRT3000: Kako ljudi vide robote?

M. Gnjatović: Reakcija ljudi na tzv. inteligentne robote je, po svemu sudeći, evolutivno uvjetovana. Činjenica je da ljudi projektiraju osobine živih bića na nežive stvari, poput telefona, auta ili omiljene igračke. S robotima je ovaj proces dodatno stimuliran. Prividna fizička autonomija robota i samostalnost u odlučivanju dovode do toga, da dizajner robota nestane iz percepcije, i da korisnik prihvaća robota kao autonomni inteligentni entitet. Ovo je interesantan psihološki učinak, s velikim potencijalom za eksploatiranje, za koji pretpostavljam da neće ostati neiskorišten u doglednoj budućnosti.

S druge strane, društvene i ekonomske posljedice ovakvog razvoja nije lako predvidjeti. Na brojna tehnička, ekonomska, etička i pravna pitanja tek trebamo dati odgovore. Kritičko promišljanje o smjeru tehnološkog razvoja je neophodno, možda više nego u bilo kojem trenutku do sada. U tom smislu, odgovornost znanstvenika je velika.

IRT3000: Široj javnosti ste postali poznati po robotu Marku ...

M. Gnjatović: Robot Marko, čije ime je skraćenica naziva „Multimodalni antropomorfni robot kognitivnih osobina“, zamišljen je kao pomoćno sredstvo u terapiji djece sa smetnjama u razvoju. Terapeutske vježbe su od ključne važnosti za djecu sa smetnjama u razvoju, ali ih djeca nerijetko doživljavaju kao dosadne ili naporne. Zbog toga je motiviranost djece jedan od preduvjeta za uspjeh terapije. Uloga robota Marka je dodatno motivirati djecu na aktivno sudjelovanje u terapeutskim vježbama. Osnovna ideja je da se djeca emotivno vežu za Marka, slično kao što se vežu za igračku ili lik iz crtanog filma koji vole gledati, i prihvate ga kao prijatelja i suputnika kroz terapiju. Važno je istaći da robot Marko ne zamjenjuje terapeuta, nego predstavlja pomoćno terapeutsko sredstvo.

IRT3000: Je li Marko uspješan u toj ulozi?

M. Gnjatović: U lipnju ove godine smo na Klinici za dječju habilitaciju i rehabilitaciju Instituta za zdravstvenu zaštitu djece i omladine Vojvodine u Novom Sadu, proveli studiju u okviru koje je potvrđeno da djeca iz ciljne grupe pozitivno reagiraju na Marka, stupaju u interakciju s njim, i izvršavaju terapeutske naloge koje im robot zadaje. Ovo su ohrabrujući rezultati, ali smo svjesni da je put od prototipnog robota do medicinskog pomagala tek pred nama. U narednoj fazi ćemo utvrditi kako Marko dugoročno utječe na motivaciju djece.

IRT3000: Marko spada u tzv. „društvene robote“ – što to konkretno znači?

M. Gnjatović: Do nedavno su roboti skoro isključivo bili vezani za industrijska postrojenja, u kojima su odvojeno od ljudi, obavljali poslove poput bojanja, sastavljanja dijelova i slično. Termin „društveni roboti“ se odnosi na robote koji su predviđeni za izvršavanje kreativnijih poslova u neposrednom ljudskom okruženju. Pretpostavka da će ljudi i roboti dijeliti zajednički prostor nameće potrebu da roboti pokazuju društveno prihvatljivo ponašanje. U okviru akademskih istraživanja već postoje roboti kojima softver omogućava ograničeno kontekstualno interpretiranje ljudskih glasova i radnog prostora, i samostalno odlučivanje o aktivnostima. Marko je primjer tzv. društvenog robota u medicinskom kontekstu.

IRT3000: Kakve su njegove tehničke karakteristike?

M. Gnjatović: Marko je humanoidni robot dizajniran s namjerom da bude simpatičan djeci i da kod njih inducira zanimanje za terapiju. Razina vizualnih detalja i dimenzije robota prilagođeni su potrebama terapije. Facijalna ekspresija robotske glave može simulirati emotivna stanja, poput sreće, tuge, iznenađenja i slično, a njegove mehaničke oči prate sugovornika, stvarajući dojam da Marko održava vizualni kontakt. Konačno, s Markom možete komunicirati i prirodnim govorom, u domeni interakcije koja je relevantna za terapiju.

IRT3000: Pored toga što ima „domaće ime“, robot Marko razumije naš jezik i može na njemu voditi dijalog s ljudima?

M. Gnjatović: Jedna od kognitivnih osobina ovog robota je sposobnost da sudjeluje u dijalogu s ljudima. Na primjer, ako dijete iz nekog razloga ne može ili ne želi izvršiti zadani nalog, terapeut može zamoliti Marka da pokaže kako se izvodi vježba, a u okviru zadanih dijaloških strategija Marko može pohvaliti i ohrabriti dijete. Funkcionalnost govorne komunikacije nije slučajno izabrana. Jezik je jedna od osnovnih, biološki imanentnih odlika ljudi. On se ne manifestira samo kroz komunikaciju već i po mnogo čemu utječe na to, kako doživljavamo sebe i svijet koji nas okružuje. Zbog toga je opravdano pretpostaviti da će djeca i terapeuti lakše prihvatiti robota s kojim mogu komunicirati verbalno. Ovo, naravno, ne vrijedi samo za medicinsku domenu.

IRT3000: Tko sve sudjeluje u razvoju robota?

M. Gnjatović: Primarnu ulogu u razvoju robota Marka ima naša grupa na Katedri za mehatroniku, robotiku i automatizaciju, Fakulteta tehničkih nauka u Novom Sadu. Ali Marko je rezultat truda i podrške velikog broja ljudi. Spomenut ću stručnu i ljudsku podršku od strane kolega s Medicinskog fakulteta i Akademije umjetnosti u Novom Sadu. I uopće, u realizaciji ovog projekta su nas na različite načine podržali kolege, institucije i mediji, i na tome sam zahvalan.

IRT3000: Kako uspijevate prevladati nedostatak sredstava za znanost, koji važi kako za Srbiju tako i za čitavu regiju?

M. Gnjatović: Postoje dva komplementarna mehanizma koja pokreću ovaj projekt. To su financijska podrška Ministarstva prosvjete, nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije te nepresušni entuzijazam ljudi koji sudjeluju na projektu. Kolege s kojima radim nesebično posvećuju svoje privatno vrijeme projektu, i ja sam vrlo počašćen što sam dio takvog tima.

IRT3000: Ulaže li se u Srbiji dovoljno u mlade talente koji se bave novim tehnologijama?

M. Gnjatović: Ovo je pitanje od izuzetne društvene važnosti, pa ćete mi dopustiti da se osvrnem na širi kontekst. Mislim da je važno istaći da razvoj znanosti nije autonomni proces. Napredak znanosti ovisi od financijske podrške društva, a zauzvrat, aktualni smjerovi znanstvenih istraživanja su u velikoj mjeri uvjetovani ekonomskim očekivanjima društva. Kako biste ovo shvatili, dovoljno je da ovlaš sagledate utjecaje koje suvremene tehnologije ostvaruju na suvremeno društvo, uključujući promjene u proizvodnim procesima i strukturi zapošljavanja. Ove promjene nisu obavezno pozitivne, posebno ne za ona društva koja im se ne mogu prilagoditi, i zbog toga se ne smiju ignorirati. Promišljena društvena podrška obrazovanju i znanosti je neophodna ukoliko ne želimo da nas aktualna reindustrijalizacija Europe zatekne nespremne. Mislim da nas na tom polju čekaju veliki izazovi i da svijest o tome polako sazrijeva.

IRT3000: Koliko je robotika razvijena u Srbiji i kako smo pozicionirani na globalnom tržištu?

M. Gnjatović: Ljudski potencijal je svakako prisutan. Kao primjer navesti ću samo da su se posljednje dvije godine studentski timovi s Fakulteta tehničkih znanosti rangirali među prva tri mjesta na međunarodnom natjecanju Eurobot. Što se tiče robotske industrije, situacija je drugačija, i svakako nije na razini koju nam nalažu znanje što ga posjedujemo i tradicija u robotici koju baštinimo.

IRT3000: Mnogima je nepoznato da Srbija ima veliku tradiciju u robotici ...

M. Gnjatović: Tradicija u srpskoj robotici se prije svega veže za načelo „točke nultog momenta“ za sintezu hoda robota na dvije noge, koji je pokojni akademik Vukobratović definirao 1968. godine. Načelo je prvi put praktično primijenjeno 1984. godine na Sveučilištu Vaseda u Japanu, a danas se primjenjuje na robotima širom svijeta, uključujući i robota ASIMO, jednog od najpoznatijih humanoida današnjice. Od tada se dosta stvari promijenilo u robotici i srodnim znanstvenim disciplinama, ali nas ovo naslijeđe u velikoj mjeri obavezuje. Između ostalog, i da se potrudimo da ne ostanemo u tolikoj mjeri nepoznati široj populaciji.

IRT3000: Kakve planove imate za naredno razdoblje?

M. Gnjatović: U narednom razdoblju namjeravam se posvetiti pisanju nove knjige. Unaprijed osjećam grižu savjesti zbog dodatnog vremena koje ću provesti za računalom umjesto da budem s obitelji.